VUKOVAR – Naša priča II.8

VUKOVAR – GRAD PALIH ANĐELA, GRAD HEROJA. O Vukovaru su ispjevane pjesme, isplakano more suza i proliveno dosta nevine krvi naših Hrvata. A mi, II.8 odjel Srednje škole dr. fra Slavka Barbarića, ostvarili smo svoju veliku želju, i posjetili taj Vukovar koji je na nas ostavio snažne dojmove.
Još prošle godine, nakon izleta u Split, zaključivši da se svi izletu svedu na dulji boravak u trgovinskim centrima, željeli smo otići negdje gdje će naš posjet imati dublji smisao. Kada je početkom školske godine razrednica pustila dokumentarni film o Vukovaru, i pokazala nam strahote zapuštenog Vukovara, tada se zapravo i rodila ideja o odlasku u Vukovar. Znali smo da je to jedva moguće, ali nismo odustajali od ideje odlaska – počeli smo sakupljati novac od našeg džeparca, puno računati, zbrajati i oduzimati… Tek su rijetki u školi znali za našu ideju, ali uz podršku roditelja i naše razrednice Kristine Primorac, naša ideja je dobivala smisao a želja je postajala sve jača. Ipak, otići tako daleko, u „srce Domovinskog rata“, za nas je bila ogromna stvar, a put u Vukovar postao je glavna tema naših razgovora dok smo s nestrpljenjem čekali polazak. Sami smo organizirali put i pronašli smještaj, pa je naše dvodnevno putovanje počelo 17. lipnja u 7 sati ujutro. Naša prva postaja bilo je Đakovo, i Đakovačka katedrala Svetog Petra. Strossmayerova katedrala je treća po redu katedrala u Đakovu, posvećena sv. Petru 1.X.1882. Patroni biskupije u Đakovu su sv. Ilija i sv. Dimitrije koji imaju posvećene oltare u katedrali. Zvonici katedrale su visoki 84m, pa je to čini jednom od većih katedrala na području Hrvatske. Iz Đakova smo s nestrpljenjem krenuli prema Vinkovcima, a potom u poslijepodnevnim satima stigli u Vukovar. Odmah nakon što smo se rasporedili po sobama, obukli smo navijačke dresove i zaputili se u grad gledati utakmicu između Hrvatske i Češke. Mnogi su nas primijetili, a posebno je veselo bilo nakon utakmice kada su zvuci hercegovačkih pjesama odjekivali od mjesta Bijelog križa. Čuo je to jedan Hercegovac koji nas je potom ugostio u svom restoranu u kojem je dugo trajalo druženje uz pjesmu i smijeh. Osjećali smo se kao kod kuće – neprocjenjiv osjećaj!
Drugi dan našeg kratkog započeo je doručkom, zatim odlaskom na Trpinjsku cestu. Noge su lagano tapkale tom ulicom grada Vukovara, uši pažljivo slušale, a mašta je riječi pretvarala u jasne slike, i emocije su djelovale. I tako smo se vratili u 91. godinu, u oluje i gromove Domovinskog rata, u srce porušenog i slomljenog Vukovara, u srž pustoši i siromaštva. Tu smo slušali o Blagi Zadri, koji je poginuo 16.10.1991.godine, na križanju dviju ulica na Trpinjskoj cesti. Tu se nalazio i Spomen dom u kojem stoje dijelovi ručnog oružja branitelja i dio tenka JNA koji je ostao sačuvan. Trpinjska cesta je i poznata kao Groblje tenkova, zbog toga sto je na tom mjestu uništen najveći broj neprijateljskih tenkova u razdoblju od tri mjeseca. U Spomen domu su zabilježene slike rata, citati Siniše Glavaševića i mnoga dokumentacija raznih novinara i samih branitelja iz toga razdoblja. Sjedili smo i u caffe baru Mustang u kojem su branitelji sjedili 91. Caffe bar je obnovljen, ali i dan danas nosi isti naziv.
Nakon posjeta Trpinjskoj cesti, krenuli smo prema bolnici. Bolnica je i danas u funkciji, a u podrumu je neobnovljeni dio koji danas služi kao muzej Domovinskog rata. Nakon što smo se sastali u prizemlju bolnice, otišli smo u jednu od dvorana kako bismo pogledali tragičan video o Vukovarskoj bolnici te poslušali dr. Vesnu Bosanac koja je bila glavna liječnica za vrijeme rata. Nakon filma, pod velikim emocijama, krenuli smo uskim prolazom u podrum, u kojem se nalazi muzej. Zidovi su bili puni bušotina, a na stropu je bila velika rupa, posljedica velike bombe koja je pala na bolnicu i probila toliko katova da je stigla i do podruma koji se nalazio dva metra pod zemljom. U hodniku podruma su na pločicama otisnuti datumi i sva važnija dokumentacija, a tu su i prostorije u kojima su boravili ranjenici, rađaonica, itd. U 3. mjesecu u bolnici se rodilo šesnaestero djece, od kojih je samo jedno umrlo, a zanimljivo je da je jedna od djevojčica koja se rodila u tom podrumu, prije tri godine, također rodila djevojčicu u istoj bolnici. Jedna od prostorija obložena je staklom, u njoj prevladava tama, a se prostorijom odjekuju imena poginulih i ubijenih branitelja te civila. Sama soba izaziva dovoljno emocija i zaprepaštenja. Iz bolnice je odvedeno 258 ljudi, koji su ubijeni, i pokopani su na Memorijalnom groblju koje smo posjetili odmah nakon bolnice. Memorijalno groblje se sastoji od četiri etaže. Na tom groblju su pokopani branitelji, generali, te obitelji branitelja i civili. Na groblju se nalaze bijeli križevi koji označavaju svaku žrtvu koja je ubijena.
Branitelji koji su odvedeni iz bolnice ubijeni su na mjestu Ovčara, nedaleko od Memorijalnog groblja. Mjesto Ovčara je dosta izolirano od glavne ceste, pa je zbog toga to mjesto i ogromna masovna grobnica hrvatskoga naroda. Na tom mjestu nalazi se veliki hangar, kao spomenik svih onih koji su pali. U podu Ovčare zabetonirani su geleri i ostaci metaka, čahure, kojim su ubijani hrvatski vojnici i branitelji. Nakon posjeta Spomen domu Ovčara, otišli smo do jame u kojoj su ubijeni. Jedan od zarobljenika iz bolnice je pobjegao iz automobila, te je UN-u odao tajnu o ubojstvima. Danas je na mjestu jame posađeno onoliko čempresa koliko je ljudi ubijeno. Mnogo nas je suzdržavalo suze dok su nam vodiči pričali cijelu istinu o ubojstvima, jer na kraju krajeva, i naši djedovi i roditelji koji su branili Hrvatsku su vrlo lako mogli tu završiti.
Kao jasan spomenik na rat je i vodotoranj u središtu Vukovara. Visok je oko 50 metara i previše je oštećen u ratu. Prije rata je bio jedan od najvećih građevina u sirem području. Vodotoranj je nastradao zbog toga što se jedan momak svako jutro u 3 mjeseca rata, penjao i stavljao hrvatsku zastavu da se ponosno vijori. Poslije slikanja ispred vodotornja otišli smo u vojarnu u kojoj smo vidjeli ostatke tenkova, migova i vojnih aviona. Pogledali smo i repliku srpskog logora u kojem su držali naše Hrvate. Traumatično je bilo ulaziti u skučene prostore tenkova i vojnih automobila u kojima su se naši ljudi borili. S vojarnom je završio nas obilazak spomen mjesta, ali putovanje se nastavilo kratkim predavanjem o miru u prostorijama Memorijalnog centra i kvizom poznavanja Vukovara u kojem smo osvojili prvo mjesto.
I što reći? Narod nikada neće zaboraviti ono sto se dogodilo u Vukovaru, nikada neće zaboraviti zašto danas slobodno hodamo našom domovinom, zašto se danas zastava može vijoriti bez straha od neprijateljskih sila. Grad je gorio, lomili su ga i nisu uspjeli. Vukovar i danas stoji uspravno, unatoč svim porušenim spomenicima, unatoč svemu – samo stoji u inat svima. A mi, mi samo pamtimo i ne zaboravljamo. Mi samo slušamo. Vratili smo se kući s uspomenama, puni dojmova i jakih emocija.
Na kraju moramo zahvaliti našim roditeljima, našoj razrednici Kristini i svima onima koji su nas podržali u ostvarivanju ove ideje. Hvala i ravnatelju škole sto je odobrio ovaj put u Vukovar i dopustio nam da doživimo jednom prelijepo iskustvo puno izmiješanih emocija koje ćemo dosta dugo pamtiti.

Ružica Prskalo, II.8