R I J E Č I ZVUČE, P R I M J E R I UČE

R I J E Č I   ZVUČE, P R I M J E R I  UČE

Danas ću hodati ovim svijetom, malena, zalutala, vesela ili usamljena. Susrest ću  mnoge ljude. Netko od njih postavit će mi pitanje. Kako mu odgovoriti? Možda svojim riječima ne dadnem potpun odgovor, zaboravim nešto reći, ili možda ne dadnem očekivan odgovor. Koliko god mi se činilo da moja riječ nije bitna jer sam dijete, možda baš ona nedostaje ovom svijetu. Ja još uvijek mislim da sam premalena za ovaj svijet. Jer današnji svijet kao da samo zna za riječi vrijeđanja. A ja nisam dorasla tomu.

Zaboravilo se na riječi koje će nasmijati osobu i njezinu dušu. Danas je riječima teško doći do čovjeka i dotaknuti mu dubinu duše. Ja još uvijek ne mogu živjeti u ritmu riječi suvremenog društva. Ili da se ugledam na taj moderni svijet?! Ne, previše se bojim. Bojim se sukoba riječima, strah me da ne izreknem ono što neću moći dozvati natrag ili nekog postupka zbog kojeg bih se kajala. Jednostavno, bojim se!

Pa ipak ostajem uz svog Oca koji je sve stvorio upravo Riječju. I znam kojim riječima pokrenuti val koji će potopiti ovozemaljske neljudske odnose. Ovim riječima: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga!

Despot je napisao da riječima možeš razveseliti i rastužiti, ljubiti i mrziti, ratovati i miriti. Riječima možeš optužiti i oslobađati, prokleti i blagosloviti. Možeš riječima moliti i pokajati se, onima koje nam je Bog dao: samo reci riječ i ozdravit će duša moja.

Kako snažna može biti naša riječ, široka, topla, nježna… Neka govor bude čestit, neka riječ zagrli istinu i ljubav! Razgovorom se može sve riješiti, samo je potrebno naći prave riječi. A gdje ih naći? Sve je opet počelo s Biblijom, sa stvaranjem: I reče Bog… I bi tako…

Koliku moć posjeduje riječ vidimo i kroz povijest. Ratovi, užasna razaranja, ubijanja, patnja, bijeda, jednostavno surovost. Netko je morao reći Neka rat počne, napadnimo! Slušana je, pomno i pozorno, velika riječ vladara, kraljeva, faraona. Dovoljno je bilo samo reći Učinite ljude robovima; i tako je bilo. Nije vladao vladar, već zapravo njegova riječ.

Čudno je sve to, ali život je takav. Kada bi netko bio iznimka i odmakao se od silne suvremene tehnologije i izuma kojih je sve više, pa izumio neobičnu vagu: jedna strana bi pokazivala težinu naših riječi, a druga sva naša djela. Bi li nas rezultat obradovao, ugodno iznenadio ili bismo se zaprepastili i nelagodno osjećali? Koliko bismo se potrudili održavati ravnotežu?

Netko je mudro zaključio da se tri stvari u životu koje, kada jednom odu, nikada ne vraćaju: vrijeme, riječ i prilika. Zanimljiva je priča o težini snježne pahuljice o kojoj su, dok je padao snijeg, raspravljale golubica i sjenica. Golubica je tvrdila ništa, čak i manje od ništa. Sjenica se nije složila pa je ispričala kako je nedavno sjedila na borovoj grančici i iz radoznalosti počela brojati snježne pahuljice koje su se spuštale na bijelu granu. Pala je tri tisuće sedamsto pedeset i jedna pahuljica, a kada je dolepršala još jedna, grančica se slomila pa je morala odletjeti. I ti kažeš da joj težina nije veća od ništa! Zamislila se malo golubica pa se sjetila Noinih dana i sebe kao znamena mira. Rekla je samoj sebi: Ma kako se nekom činilo da je njegov mali glas nevažan za mir u svijetu, možda upravo on još nedostaje.

U svakoj poruci Kraljica Mira nam se obraća kao svojoj dragoj djeci. Svaka riječ naše nebeske Majke ima veliko značenje, svaki put odzvanja u srcu i tamo se smjesti. Sve njezine riječi malo – pomalo postaju stvarnost. U poruci 22. srpnja 1986., između ostaloga, Gospa kaže:

Draga djeco! Danas vam želim dati svoju ljubav. Vi ne znate, draga djeco, kolika je moja ljubav i ne znate je prihvatiti. Na različite načine želim vam je iskazati, ali je vi, draga djeco, ne prepoznajete. Vi ne shvaćate moje riječi srcem te ne možete shvatiti ni moju ljubav…

Ipak, neki su shvatili. Moramo svakako spomenuti čovjeka od malo riječi puno dobrih djela, srca prepuna ljubavi i plemenitosti, glasnika međugorskoga svetišta – fra Slavka Barbarića. Njegov je život svijetli primjer iz kojega valja učiti.

Gospa naglašava da se njezine riječi ne prihvaćaju srcem. Nije to bilo samo 1986. godine, tako je i sada, nažalost izgleda da će isto i ubuduće biti. Puno se govori, a malo sluša; lijepo se priča, loše radi. Čovjek ne primjećuje da ne pazi na svoj govor i ono što je godinama stvarano, u sekundi bude razrušeno.

Svi znamo one četiri čarobne riječi koje smo naučili u obitelji i u školi: hvala, molim, oprosti, izvoli. Zašto su baš one tako čarobne, privlačne i zanimljive? Za odgovor, priznajem, ne mogu pronaći prave riječi. Svatko sam mora iskusiti radost koja zaodjene srce kada nakon pružene pomoći rekne hvala, kada nakon uvrede rekne oprosti, kada se odazove molim, a ne neljudskim, nepristojnim a-a, ili kada daje nešto, pa iz srca kaže izvoli.

Poput mora sam, baš kao i svaki čovjek. Riječima izazivamo i oseku i plimu. Sol je naša svaka riječ. Zato je čovjeku nemoguće piti slanu vodu ne bi opstao. Ukoliko bi čovjek popio svaku svoju riječ i misao, ne bi ga bilo. Ili kada bi riječi bile alkohol, svaki bi čovjek bio alkoholičar i jedva bi se držao na nogama. Što sve grube riječi urade od čovjeka, razaraju uništavaju! Što su ružnije i ranjivije, to je voda slanija, alkohol žešći.

Lijepe riječi pretočimo u plemenita djela. Opijajmo se nježnim riječima; umorimo se učeći na svijetlim primjerima!

Lijepo pričajmo, dobra činimo!

Marija Zorka Vasilj, 1.3