“Izborno” putovanje – Boka Kotorska

Kao i svake godine, profesori izborne nastave geografije Dražan Pinjuh i Žarko Milićević organizirali su izlet za svoje učenike. Iako su nas prošlogodišnje destinacije „držale“ unutar granica naše države, ovaj put su se naši profesori vodili avanturističkim duhom koji nas je sve odveo nešto dalje, ili bolje rečeno, u jedan od 28 najljepših zaljeva svijeta, mjesto koje je dio svjetske baštine UNESCO-a, u Boku Kotorsku.

Izlet je bio jednodnevan, u subotu, 8. travnja. Putnici su bili učenici II.3 i III.4, školske pedagoginje, te profesori Žarko i Dražen. Polazak je bio u 7 sati.

Oko 10 sati stali smo u Trebinju, gdje smo se, između ostalog, počastili slanim i slatkim jelima koja su pripremile učenice III.4 odjela. Nakon stanke od 45 minuta, nastavili smo putovanje uz smijeh i glazbu.

Nakon otprilike dva sata vožnje, imali smo još jedno usputno stajalište u mjestašcu koje je dio općine Kotor, u Perastu, točnije, na umjetno nastalom otočiću ispred Perasta koji se zove Gospa od Škrpjela. Otok i predivna kapela na njemu podignuti su u znak zahvalnosti Gospi za ozdravljenje jednog od dvojice braće Martešić koji su na tom mjestu, na hridi (škrpjelu), pronašli Gospinu sliku koja je danas dio oltara. Crkva, nastala još u 15. st., nerijetko se naziva „hrvatskom Sikstinom“ jer strop i bočne zidove krasi 68 slika rađenih tehnikom ulja na platnu. Tu se nalazi i bogata riznica različitih predmeta (većinom od srebra koje je u to vrijeme bilo vrjednije od zlata) neprocjenjive vrijednosti, a svi su to zavjetni darovi koje su ljudi poklanjali Gospi od Škrpjela kako bi joj zahvalili što ih je čuvala na dalekim pomorskim putovanjima ili što im je pomogla u ozdravljenjima od teških bolesti. No, najimpresivniji i najzanimljiviji je dar Jacinte Kunic iz Peratsa, koja je, čekajuci svoga muža koji je bio na pomorskom putovanju, 25 godina zlatnim i srebrnim nitima, raznom svilom i vlasima svoje kose vezla sliku na kojoj je prikazan dio glavnog oltara crkve sa slikom svete Bogorodice i malog Isusa. Djelo predstavlja Jacintinu neumornu nadu u ponovni susret s voljenim mužem. Uz crkvu se veže još i legenda o oltaru – ako osoba prođe kroz uski prolaz iza oltara i dodirne vrh hridi, njezine će se želje (molitve) ostvariti.

Nakon divnog boravka na otočiću, nastavili smo put prema glavnom odredištu na koje smo stigli oko 14 sati. Na ulazu u Stari grad, ispred Pomorskih (Zapadnih) vrata dočekala nas je vodićka koja nas je upoznala s brojnim povijesnim i kulturnim zanimljivostima ovog tzv. „ grada kraljeva“ koji živi 365 dana u godini. Provela nas je „pijacama i pjacetama“ koje su nekoć bile središta javnog života, a i dan danas se tu održavaju brojne kulturne manifestacije. Tu se nalaze i palaziji u kojima su prije stanovale imućne obitelji, dok se danas u njima nalaze muzeji, arhivi i sl. U središtu grada nalazi se predivno zdanje kotorske katedrale. Osim što fascinira svojim vanjskim izgledom, katedrala Svetog Tripuna oduševljava romaničkom arhitekturom i raskošno ukrašenom unutrašnjošcu.

U Boki Kotorskoj ima 180 crkava, kapela, župnih kuca i samostana. Bokelji su posebno ponosni na crkvu sv. Antuna jer je on zaštitnik djece i putnika. Od pravoslavnih sakralnih građevina ističu se kapela sv. Luke, koja je nekoć bila katolička, ali je davno poklonjena stanovnicima pravoslavne vjeroispovijesti, te katedrala sv. Nikole, koja je u prošlosti bila jako oštećena – svi srebrni i zlatni predmeti iz riznice bili su izgubljeni u požaru. Budući da je Kotor poznat i kao „grad mačaka“, u starom gradu nalazi se i Muzej mačaka u kojemu se kriju brojni spisi, priče i legende o povezanosti stanovnika grada s ovim umiljatim životinjama.

Poslije obilaska, dobili smo tri sata slobodnog vremena. Tijekom „ispijanja kave“, zamijetila sam uljudnost i kulturu Bokelja, a od konobara sam saznala da smo i mi Hercegovci na glasu kao vrlo uljudni i kulturni. Nakon što smo napunili baterije, odlučili smo još jednom „prodirati“ gradom jer su nas tajanstvene zidine i uličice podsjećale na najljepša dalmatinska stara zdanja. Na svakom koraku možete naići na suvenirnice prepune zanimljivih, i za ovaj grad simboličnih predmeta. Ispred Zapadnih vrata mogli smo uzeti mapu Staroga grada i to na različitim jezicima, pa sam iskoristila priliku i uzela primjerak na ruskom jeziku. Dogovor je bio okupiti se u 18 i 30 na istom mjestu na kojem nas je autobus i ostavio. Svi su poštovali dogovor, tako da smo u roku od 5 minuta krenuli kuĆi. Dugi put kratili smo pjesmama i smijehom. U Čitluk smo stigli oko 23 sata, poprilično umorni i pospani, ali istovremeno oduševljeni i puni dojmova s cijeloga putovanja. Ovaj izlet pamtit ću kao vrlo lijepu uspomenu i nadam se kako cu opet imati priliku ponoviti posjet ovom mjestu, ili kako to kaže pjesma grupe Galija;“…stalno se sjećam, Kotoru vraćam…“.

TEKST: Iva Pehar, III.4