Srednja Škola dr. fra Slavka Barbarića, Čitluk
“Ono što posjedujemo jest „danas“, jučer i sutra ne postoje, stoga im ne treba davati mnogo važnosti.”
Prije sam bila netko drugi, osoba niti nalik onoj što sada piše. Prošli tjedan sam vidjela nekog. Jučer sam toliko toga krivo učinila. No, ipak, sjedim tu i pišem. Nije važno to tko sam bila, važan je ovaj trenutak. Baš sada ja, prava ja, sjedim i pišem, otvaram dušu i osjećam da uistinu živim.
Katkad maštam o daljinama, o nekom savršenom mjestu gdje nema boli, laži i usamljenih srca. Koji put se kajem za svoje greške, propuštene prilike, neostvarene snove. Često u srcu žudim za nekim strojem koji bi me usmjerio, dao prave odluke u pravo vrijeme. I onda, iznenada, shvatim nešto što me trzne, vrati u život, probudi. Shvaćam da je taj stroj zapravo tu , u mojoj ruci dok pišem i u mome srcu dok osjećam. Tu je i zove se sadašnjost. Uistinu, postoji prilika da živiš baš onako kako želiš. Jedini način jest da otpustiš svoje strahove i živiš ono što posjeduješ, živiš danas. Kažu da je svijet ohol, pokvaren i da oduzima sve. Ja pak mislim da postoji pokoja stvar koju mi nitko oduzeti ne može. To je nutrina, čežnja za životom, to je onaj san koji je u meni. To je mjesec koji hrabro sjaji i sunce koje me grije. To je osmijeh, suza i uzavrela krv. To sam ja i, zapravo, sve što vrijedi ne može mi nitko oduzeti. Opasnost tek nastaje kad počnemo druge stvari smatrati važnima. Materijalizam, vanjština i novac kao da nas odvlače na druge strane i udaljavaju od trenutka. Pravi je izazov pronaći svoj put, ali je još veći izazov pronaći sebe. U ponudama, u pozivima, u masi, u gužvi naći tišinu i puninu. Upravo je fra Slavko, koji izreče nekoć ovu divnu rečenicu iz naslova, primjer čovjeka koji se odupro poteškoćama svoga vremena i živio sasvim prisutan u trenutku. Ako je vidio gladnoga – nahranio ga je, žednoga – napojio ga je i neuka – poučio ga je. Ponosna sam stoga što svaki dan mogu zakoračiti u školu koja nosi ime tog čovjeka.
Korak dalje, stepenica više, stvarnosti daleko ali radom ostvarivo, neka ti bude cilj! Ne boj se prepustiti osjećajima i živjeti sada. Sadašnjost neka bude tvoje štit za nedaće koje sudbina nosi. Kao što Šenoa reče: “Ma što te, brate, u životu čeka: ti budi svoj!”
Tekst: Jelena Pehar, III.1