Našim braniteljima, s ljubavlju…

Bijaše to prije mene, za njihove mladosti. Tek su bili zakoračili u ljepote ovoga svijeta, ali…

Još odzvanjaju čvrsti koraci mladih bojovnika koji odlučno, uzdignuta čela, odoše u neizvjesnost – i ne vratiše se, nažalost. Mnogi su bili dječaci; ni mrava ne bi zgazili; ponijeli su u sjećanju nedovršene igre, omiljene igračke, toplinu doma, miris procvetalih bajama i trešanja; a u srcu i mislima svoje voljene.

Hrabri dječaci ukradenog djetinjstva postali su heroji; pošli su braniti svoje, otišli su u zagrljaj smrti. Umjesto zvukova omiljenih pjesama slušali su udare topova i strojnica, udisali dim paljevine umjesto pečenoga kruha, topli dom su zamijenili vlažnim rovom i mračnom šumom, farmerice šarenom odorom; strah su potisnule odlučnost, nesebičnost, ljubav…

Nisu se vratila braća sva.

Zamračili su zlikovci nebo njihovih snova ne sluteći da će, zahvaljujući mrtvoj braći, hrvatskom narodu zasjati sunce slobode te da će nedužno prolivena krv postati temeljem naše budućnosti. Dali su naši hrabri branitelji ono najvrjednije – život svoj – za višestoljetni san naših predaka. Voljeli su oni Domovinu više od sebe. S krunicom oko vrata i s vjerom u život vječni njihova su tijela na voljenoj hrvatskoj grudi zakopana, a duše u Nebo odletjele.

Nemojmo samo u rujnu buditi uspomene na naše mučenike. Svakoga dana dužni smo izreći im neizmjernu zahvalnost, s ljubavlju spominjati njihova imena, preporučiti ih u molitvama, ne za spas njihovih duša – one su u raju, nego za vlastito uskrsnuće.

Jer, ljubav je jača od smrti: smrt ništa ne može onima koji su život svoj dali za obitelj i dom, za Boga, za ideale, za hrvatski narod i Domovinu.

U pjesmama našim i oni pjevaju, u molitvama našim i oni mole, u životima našim i oni žive.

Ružica Prskalo, IV.8