Mjesec borbe protiv karcinoma dojke

Svjesni smo koliko smo puta u životu bili nezadovoljni i tužni jer je rasprodana haljina koju smo toliko žarko htjeli kupiti,cijeli dan smo bijesni jer nas je frizerka pogrešno ošišala, razočarani smo jer nemamo djevojku ili naš prijatelj ima bolji auto,zavidni smo ljudima koji imaju više od nas,gunđamo na svaku moguću vrstu obveza nesvjesni da ih sami sebi namećemo i tko zna što još.
Svaka naša ljutnja je opravdana,a tuga najveća. Patnje drugih ljudi ni ne primjećujemo. Žao nam je kad oni,kako ih volimo zvati, tuđi, boluju, gube poslove, najmilije ,pa čak i živote ali uporno nastavljamo gledati sebe i svu svoju nazovi empatiju sročimo u jednu rečenicu:“ Tako je moralo biti.“ Postali smo neranjivi na sve osim sebe;trošimo novac da zadivimo ljude koje ni ne poznajemo,za svoje bližnje smo uvijek zauzeti ,počeli smo brojati život uspjesima i događajima koji se moraju dogoditi: fakuletet do 24.,udaja maksimalno dvije godine nakon,dječak i djevojčica na obiteljskim slikama uz obveznu kuću sa velikim dvorištem,nesvjesni da se sve u životu može kupiti,osim života. I baš tu,uz imenicu život želim započeti priču o ružičastim vrpcama koje su u proteklom mjesecu bile posvuda oko nas,a o njihovom značenju nismo ni stigli razmisliti jer smo imali važnijih stvari.
U Bosni i Hercegovini živi oko 4 milijuna ljudi. Službenih statistika o broju oboljelih nema ,ali one neslužbene govore da od oko 1 300 oboljelih od karcinoma dojke njih čak 500 godišnje izgubi bitku sa životom. U svijetu je broj novooboljelih preko 1 000 000 žena godišnje, a broj umrlih je blizu 380 000 godišnje.Paradoksalna je činjenica da je ,uz sav napredak medicine, i samopreglednost te mogućnost kliničkog pregleda organa koji obolijeva, karcinom dojke treći najčešći uzrok smrti. Važno je napomenuti da to nije neka ˝ženska stvar˝ jer (iako znatno rjeđe) od ovog oblika karcinoma obolijevaju i muškarci. Prevenciji ove bolesti ne pomaže ni činjenica kako je karcinom dojke kod nas još uvijek tabu tema,unatoč postojanjima udruga za potporu oboljelim ženama. Stupovi takvih udruga su najčešće žene koje su prošle kroz teške i nemilosrdne trenutke koje bolest pruža i žele upravo drugim ženama omogućiti psihološku i emocionalnu potporu jer je upravo to ono što oboljelim ženama treba, saznanje da nisu same i osjećaj sigurnosti i potpore.
Potaknuti pričama žena koje su prošle ili prolaze kroz ovo teško razdoblje, sekcija Crvenog Križa naše škole zajedno sa profesorima i upravom škole odlučila je barem jedan listopadski dan provesti noseći ružičastu vrpcu-simbol hrabrosti i borbe tih divnih i neustrašivih žena.

Andrea Ostojić, IV.4