Srednja Škola dr. fra Slavka Barbarića, Čitluk
Neka ti se oko ne sažaljuje ; život za život; oko za oko; zub za zub; ruka za ruku; noga za nogu. Rečenica je to iz Ponovljenog zakona, jedne od knjiga Starog zavjeta.
Ta misao, tadašnjem čovjeku, naglašava jasnu potrebu za osvetom, nesnošljivošću i neobzirnošću. Naučava ga da za sve vrati istom mjerom, bez praštanja. Kao svjedok drugačije riječi i drugačijega nauka, u Novom zavjetu Isus Krist širi ljubav, mir, strpljenje, podnošenje nepravde i razumijevanje drugih.
Rekao je: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga. Čini drugom ono što želiš da tebi drugi čini. Ne čini drugom ono što ne želiš da tebi drugi čini.
Kao najveća suprotnost i oprečna tvrdnja Starom zavjetu, našla se Isusova rečenica: Tko tebe kamenom, ti njega kruhom. U svim ovim Njegovim zrncima mudrosti, sadržana su i sva naša današnja pravila ponašanja prema drugima. Jasno je vidljivo koliku je zapravo On širio toleranciju.
Kao takva, tolerancija u svojoj definiciji znači trpeljivost, snošljivost, obzirnost, podnošljivost prema tuđim mišljenjima i uvjerenjima, pomirenje s nekom pojavom, prihvaćanje razlika i sposobnost življenja s njima. To su odlike tolerantne osobe, kojom bi svatko od nas morao htjeti postati.
Toleriranjem drugih, ne gubimo ništa. Naprotiv, toleriramo sami sebe. Jer, ako prema drugima postupimo s razumijevanjem i prihvaćanjem, i mi ćemo biti prihvaćeni i shvaćeni.
Danas među nama, posebno mladima, vlada netolerancija. Ona nije malen problem. Stari bi rekli: Tko te slaže, i ukrast će ti. Isto tako iz netolerantnosti se rađa mržnja, nasilje, diskriminacija, a u većim sredinama rasizam, vjerska diskriminacija…
Dosta je često etiketiranje pojedinaca na temelju financijskog stanja, fizičkog izgleda i dosta različitih, naravno nebitnih, obilježja. U školama su takva izopćavanja možda najizraženija. Mi smo i sami svjedoci takvim ili sličnim problemima. Netolerancija je u glavnini slučajeva preduvjet za nasilje, a jedino rješenje tome je tolerancija. Tolerancija, kao takva, nije konačni cilj odgoja za nenasilje, već sredstvo u izgradnji nenasilnog društva. Trebamo mijenjati naše društvo, jer ono na nama mladima ostaje. Zašto ništa ne učinimo? Možda se bojimo, možda ne znamo kako, možda ne želimo, možda izbjegavamo…
Pitanje je koliko smo mi spremni rušiti barijere, koliko sam ja ili ti, kao pojedinac, spremna stršiti i suprotstaviti se većini, pod prijetnjom da budem neshvaćena i odbačena. Jesmo li možda samo pasivni promatrači koji radi svoje komocije u društvu ne žele napraviti taj prvi korak?
Pitanja i problema je previše, a nitko ne nudi rješenja i odgovore, nitko ništa ne poduzima. Trebamo krenuti od sebe, početi mijenjati sebe i svoje stavove, svoje ponašanje i svoj pristup drugima.
Osvrnut ću se na još jedan citat, onaj Alberta Camusa koji kaže: Ne hodaj iza mene, možda neću voditi. Ne hodaj ispred mene, možda neću slijediti. Jednostavno, hodaj pored mene i budi mi prijatelj. To znači, zadaća nama ljudima, kao jedinim živim bićima koja imaju blagoslov posjedovanja razuma, jest razumijevati. Razumijevati, prihvaćati i pomagati. Svaka od mnoštva različito sazdanih duša ovoga svijeta kroči istim tlom, udiše isti zrak, gleda isti zalazak sunca i isto zvjezdano nebo. Stoga, vrijeme je da shvatimo da nitko od Božje djece među nama nije više ili manje vrijedan.
Antoaneta Prusina, II. 2