Međunarodni dan života

U POVODU 5.VELJAČE, MEĐUNARODNOGA DANA ŽIVOTA, RAZGOVARALI SMO S FRA GORANOM AZINOVIĆEM, VJEROUČITELJEM U NAŠOJ ŠKOLI.

Kad je Isus kazao da je Put, Istina i Život, što je, po Vašem mišljenju mislio pod pojmom Život?

Važno je primijetiti redoslijed riječi koje Isus koristi u ovoj snažnoj rečenici ili nalogu. Prva riječ je Put, druga riječ je Istina a treća, u konačnici, najsnažnija riječ jest Život. Što je Put? Nitko ne voli put kao mladi ljudi. Mladi vole putovati, možda katkad cilj i nije važan, koliko sâmo putovanje. Odlazak na putovanje duboko je ukorijenjen u ljudskoj naravi, a izražajno je još više prisutan kod mladih ljudi. Putovanja mogu biti izraz dubokog uvjerenja, ali putovanje daje prostora i za nesigurne, za one koji putuju nadajući se naći našto na putu ili na kraju puta. Biti putnikom zapravo znači otkriti nešto novo. Svaki čovjek mora voljeti i njegovati želju za putovanjem koja postoji, kako sam rekao, u svakom ljudskom biću i koja izražava pritajenu nadu. Ljudi putuju jer se nadaju, zato je Pablo Neruda i napisao: „ Ne zaboravi biti sretan…jer lagano umire onaj koji ne putuje. “ Pa i priča neponovljivog Tolkiena „Gospodar prstenova“ počinje od Bilbe koji je u sebi imao duboku čežnju krenuti u pustolovinu, on je uvijek bio nemiran i nije se uspijevao skrasiti na jednom mjestu. Kršćani, odnosno mladi ljudi, su oni koji su uvijek na putu, kao Bilbo, jer kršćanstvo jest Put. Mi siromašne susrećemo na putu i putevima. Pa samo se zapitajte gdje ste najviše siromašnih susreli! Rijetki su vam dolazili na prag ili na vrata vašeg vlastitog doma. Većinu siromašnih i prosjaka susreli smo kad smo putovali, po velikim gradovima, periferijama grada, eskurzijama ili kada smo išli u kino ili pak na putu prema ckrvi. Čim prijeđemo kućni prag, počinje putovanje, odnosno kršćanstvo. Zato naš Put jest i Istina. Jer, ne laže čovjek samo verbalno odnosno riječima, čovjek laže i djelima. Svaki put učinimo laž prema Drugima i prema Bogu onda kada na putu kojim hodimo zaobiđemo siromašnog ili propalog čovjeka. Naša je Istina prepoznati siromašnog Isusa u licima onih koje pate i koje je Bog poslao na naš put. I tu se krije u konačnici i odgovor na Vaše pitanje. Isus je Život za nas ukoliko mi budemo na našem životnom putu život za druge.

Budući da radite s mladima kao vjeroučitelj, koliko često razgovarate o Životu?

Mislim da nije samo dužnost vjeroučitelja govoriti o Životu, jer nije život dar od vjeroučitelja, Život je dar od Boga. Stoga svi smo dužni govoriti o onome što je tako uzvišeno i tako tajnovito kao što je Život. Ja Život shvaćam poput neke mlade nevjeste koja se udaje! Djevojka koja se udaje nosi na svome licu veo ili koprenu. Premda je zaručnik poznaje i premda je ljubi, ona kao da želi njemu biti „tajnom“ , tajnovitom. Ali tajna ne znači nešto loše, tajna zapravo znači nešto dobro, jer ljubav jedino leti na krilma tajne. Tako je potrebno i Životu pristupiti. Život će uvijek ostati „kao djevojka koja nosi veo“ , pun ljepote i miline, ali uvijek prikriven velom. Mislim da takav Život trebamo izlagati mladima, Život koji će shvatiti kao tajnu, a ne samo nešto što se treba otkriti ili razgolititi. Život ne želi nikada biti potpuno gol, on voli ostati prekriven odjećom. A evo, kako se Život voli obući, ili kako ga mi možemo obući’? Jednostavo, možemo ga obući u „košulju poniznosti“. A zar bijelu košulju nismo dobili na krštenju u znak čistoće i novoga Života. Stoga, obucimo svi svoj Život u dostojanstvo djece Božje koje nam je dano već u samom činu krštenja.

Kad s mladima razgovarate o Životu, jesu li ti razgovori na Vašu inicijativu ili na inicijativu mladih?

Francuzi imaju izraz: „L’ imagination au pouvoir“ što bi u prijevodu značilo; „Nek’ mašta vlada“. Eto, tako nekako, se odvijaju moji školski sati. Ja dosta toga prepuštam mašti ili improvizaciji. Nisam možda „tipični“ profesor. A koja je cijena mašte ili njezina lošija strana?! Mašta te može odvesti beskrajno daleko, ali može te i ostaviti na početku, zapravo da nigdje ne kreneš. Ja sam nekako sklon Goetheovom „Faustu“ koji poradi jednog čudesnog i nadahnutog trenutka žrtvuje možda preostalo vrijeme. Nekako mi je stalo do „trenutka“ jer mislim da mi ljudi imamo darovano vrijeme, ali u tome vremenu opet trenutci su ono što najviše pamtimo ili što nas čini sretnima. I zato mislim da moj sat mora imati barem jedan „čaroban trenutak“, nisam optimist niti utopist da vjerujem da svih 45 minuta može biti čarobno. Ima tu i malo šale i ironije, ali doista vjerujem u „trenutak milosti“ koji može ne preokrenuti jedan školski sat, već još više, takav trenutak može preokrenuti jedan ljudski život. Tko zna, ali ja vjerujem da među mojim učenicima postoje budući svećenici, redovnici i redovnice koje je Bog dotaknuo ili će dotaknuti upravo u jednom trenutku moga školskoga sata.

Kakvo je poimanje Života iz perspektive mladoga čovjeka?

Mladi čovjek voli Život. Ma, tko ne voli Život! Zar Ana Rukavina nije jasno kazala: „Želim Život“. Ana je zapravo iz bolesničke postelje napisla pismo koje se svodi na samo te riječi, dvije riječi: „ Želim Život“. Mladi, volite Život, jer samo Živi mogu Boga slaviti kako stoji u psalmima. Samo Živ čovjek može reći hvala, može poljubiti majku i oca, samo živ čovjek može pjevati, igrati i trčati. Tko tako voli Život, bit će sretan, a ja vjerujem da mladi ljube Život.

Danas se u sve više svjetskih i europskih, pa i katoličkih zemalja, pojedinci zalažu za pravo na izbor, na pobačaj? Dolazi li takav „liberalizam“ i kod nas?

Ma, ne dolazi liberalizam! Što je uopće liberalizam? To je zapravo samo riječ koja nema značenja. Važnije je pitanje tko se krije iza liberalizma!? A iza te riječi krije se „civilizacija smrti“. Mladi, izaberite „civilizaciju ljubavi“, a to je ona civilizacija koju predstavljaju nenadmašni sveci kao što su Ivan Pavao II i Majka Terezija. Civilizacija ljubavi je civilizacija Božje nježnosti. Budimo kao Majka Terezija koja je kazala na primanju laurelata Nobelove nagrade: „Ne ubijajte djecu! Rodite ih i dajte ih meni, ja ću ih posvojiti! “ Jer, izbor nije kada možemo učiniti i dobro i zlo, izbor je samo onda kad činimo dobro, a kad učinimo zlo to nije izbor, to je već ropstvo. Stoga dragi mladi budite slobodni i birajte uvijek Ljubav, jer ta je Ljubav odavno Vas izabrala.

I za kraj, imate li neku poruku ili savjet za roditelje, za profesore i za mlade ljude glede njegovanja Života?

Želim odgovoriti čudesnim pismom koje nosi naslov : „Zar ništa nije Sveto?“ autora Salmana Rushdiea, a on je ovako zapisao: „Odrastao sam ljubeći knjige i kruh. U našoj kući, kad god bi nekome ispala knjiga na pod ili kada bi ispustio krišku kruha, ne samo da je trebalo podići ono što je palo, nego i poljubiti, te tako se ispričati zbog nespretnosti i nepoštivanja. Bio sam nemaran i nespretan kao većina djece te sam u svome djetinjstvu poljubio veliki broj krišaka kruha, ali i veći broj knjiga. U pobožnim obiteljima u Indiji često je bilo, i još uvijek ima, osoba koje običavaju poljubiti svete knjige. No, mi smo ljubili sve knjige. Ljubili smo rječnike i atlase. Ljubili smo romane i crtane stripove, ljubili smo zapravo svaku knjigu koja bi pala na pod, čak i telefonski imenik kada bi nekome ispao iz ruke i pao na pod. Sve se to događalo prije nego sam ikada poljubio svoju djevojku. Prije svoje djevojke ja sam ljubio knjige i kruh. Kažu ljudi da se nikada ne zaboravlja prva ljubav! A moja prva ljubav su knjige i kruh. Kruh , hrana za tijelo i knjiga, hrana za dušu. A što bi moglo biti vrjednije našega poštovanja i čak naše ljubavi nego to, ljubav prema kruhu i ljubav prema knjigama“. Dragi mladi, ljubite Život i svoje obitelji, a ta ljubav počinje već onoga trenutka kad poljubite knjigu i kruh.

Fra Gorane, hvala Vam na razgovoru.

Hvala i Vama.

Razgovarala: Ivona Brkić, prof. Voditeljica novinarske sekcije Srednje škole dr. fra Slavka Brbarića.