Srednja Škola dr. fra Slavka Barbarića, Čitluk
U povodu međunarodnog Dana materinskog jezika (21. veljače) za učenike osnovnih i srednjih škola u Bosni i Hercegovini Institut za jezik Univerziteta u Sarajevu raspisao je natječaj na temu Moj materinji jezik. Do 1. ožujka 2021. trebalo je e-mailom poslati stihovane i prozne radove. Na poticaj profesorice hrvatskoga jezika Marije Buljan na tom natječaju sudjelovalo je dvoje gimnazijalaca iz III.2: Lucija Kordić sa sastavkom Materinski jezik je niska bisera i Ivan Sivrić s pjesmom Moga roda jezik.
Lijepo je bilo dobiti obavijest da je rad naše Lucije pohvaljen. Naime, u obje kategorije po tri su rada nagrađena i sedam pohvaljeno.
Čestitamo Luciji na vrijednom priznanju, njezinoj mentorici prof. Mariji Buljan također.
Slijedi nekoliko stihova iz pjesme Moga roda jezik i sastavak Materinski jezik je niska bisera.
Što je jezik nego dar,
S Neba blagoslov pravi
Da se iskaže života čar
I ljubav među nama slavi.
I dok ovom zemljom hodim,
U svom srcu dragocjenost čuvam.
Hrvatski jezik u njemu nosim,
Jezik roda kojim se ponosim.
Materinski jezik je niska bisera
Sjedim tako pored rijeke neukroćene, stavljam dlan na njezinu tirkiznozelenu površinu i ona sada zna kako dišem. Moja rijeka ništa ne obećava, ništa ne zaboravlja. Nikad ne kaže zbogom jer ona nikad ne odlazi radi odlaska, već zato što je hod od iskona stavljen u njezinu kolijevku. S onu stranu rijeke vinogradi rodni, šipci nasmijani, djevojčica sa zlatnim pletenicama, a djed pjeva i razlijeva se njegov glas dolinom. Zovem ga…ne čuje me… Trčim, mašem, ali nigdje mosta nema. A ja silno želim prijeko. Želim zagrliti tu djevojčicu koja još u meni sniva. Magli mi se pred očima. Djed me ne razumije jer…o Bože, ja pričam engleski, ja sanjam engleski, a Neretva mosta nema. Padam u bezdan dok moja rijeka grli more.
Budim se, znoj mi orosio čelo, grozničavo se oblačim. Trčim stazama djetinjstva, dok mi miris smilja golica nosnice. Upijam ljepotu blistavobijelog krša kao nikad dosad. Vrijedni ljudi već trgaju grožđe. ,,Di si, suzo didova, oli si mi prispala?” – kako milo zvuče djedove riječi. Upijam ih, grlim, uranjam u njih, slijedim slike i misli iz vremena i prostora u kojemu su nastale. I ćutim Marulića i smijem se s Držićem, prisjećam se Kranjčevića, pamtim Matoša i shvaćam da sam nitko bez svoga materinskoga jezika. Materinski jezik skriva i otkriva moj identitet, potvrđuje moju osobnost, razotkriva moje ja. Ako ga zaboravim, izgubit ću prošlost, stopiti se s tišinom i vječnim zaboravom. Narod bez jezika je kao čovjek bez imena. Zavjetovah se tada svome kamenu – stećku (kamen je ovdje isto što i riječ, molitva, prošlost, budućnost, znamen i amen) da ću se spuštati na dno svake materinske riječi, vezati ih nježno u nisku bisera koji će se ljeskati u zelenookoj Neretvi i putovati onkraj svijeta. Mogu mi reći da je moj hrvatski jezik težak, mogu ga čupati iz korijena, mogu mu rezati krila, govoriti da je mrtav, ali ja ću ga uvijek i ponovno saditi u srcu, okameniti u ovim stećcima i vjerovati u njegovo uskrsnuće. Jezik će biti moj sudac, on će mi presuditi jesam li ga iskoristila, jesam li mu služila, je li on poslužio meni? Jesam li se ugradila u nj, je li on ostao sazdan u meni? Koračat ću uzduž i poprijeko, vremenom i prostorom, ja, dijete kamena i krša, potomak Ilira, Gaja i Vraza, sunarodnjakinja A.B. Šimića. Na tom putu svako malo će se pojaviti neka uspavana riječ i šiknuti poput izvora, riječ mojih predaka, riječ materinska, koju sam upila s prvim majčinim mlijekom i ugradila u svoj genetski kod. Živjet će u meni dovijeka jer ja u smrt ne vjerujem. Smrti zapravo nema. U zagrljaju najdražih riječi, s molitvama davno naučenim, zaplovit ću prema zvijezdama.
Na početku i na kraju svega je Riječ. Sve izađe, prohodi i proleti svijetom i vrati se opet u svoju Riječ. Riječ je srce jezika, a jezik duša naroda, zrcalo običaja, neumoran pripovjedač. Baš kao i moj stećak. On je živa riječ. U tih par redaka bez velikih i malih slova, bez rečeničnih znakova stao je život cijeli. U trenu, kroz vjekove prenesen, dopre do mene krik mojih predaka i strah od zaborava. Samo nas materinski jezik istinski povezuje s nama samima, s drugima također.
Oprosti mi, djede, nikad više neću sanjati na engleskom.
Ukoliko dopusti epidemiološka situacija, uručenje nagrada bit će u petak, 26. ožujka 2021. u 13:30 sati u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.
Ivan Sivrić, III.2
