Izlet u Vukovar

Naše dvodnevno putovanje u Vukovar započeli smo u ranim jutarnjim satima ispred škole fra Slavka Barbarića u Čitluku.
Cijeli subotnji dan proveli smo u vožnji kroz kišnu i tmurnu Bosnu, uz par zaustavljanja na odmorištima.
Vrijeme je brže prolazilo uz pjesmu i razgovore (za neke čak i spavanje), pa nismo niti primjetili da je već stiglo kasno popodne, kada smo se zaustavili u gradu Đakovu.
Kiša nas nije omela da posjetimo veličanstvenu Đakovačku katedralu, čiju smo unutrašnjost istražili i fotografirali.
Nakon posjeta Đakovu svratili smo u marijansko svetište Aljmaš, gdje smo slušali zanimljivo predavanje o povijesti župe te razgledali župnu crkvu.
U hotel u Vinkovcima stigli smo praćeni hladnoćom i susnježicom. Nakon smještanja u sobe i večere, neki su se zabavili u disku u podrumu hotela, dok su se drugi družili u svojim sobama.
U Vukovar smo krenuli odmah nakon doručka da bismo stigli na vrijeme za svetu misu u crkvu sv. Filipa i Jakova. Nakon svete mise u dvorani sv. Bone nam je prikazan film o stradanjima u Vukovaru za vrijeme Domovinskog rata.
Naše sljedeće odredište bila je Vukovarska bolnica, u kojoj nam je prikazan film o životu u bolnici tijekom devedeset dana okupacije Vukovara. Prošli smo i podrumom bolnice u kojemu su vjerno rekonstruirani prikazi ranjenika i bolničkog osoblja.
Pod jakim utjecajem dojmova iz bolnice vratili smo se u autobuse i nastavili obilazak Trpinjskom cestom, poznatijom kao Groblje tenkova. Tu smo razgledali Spomen dom hrvatskih branitelja i fotografirali se ispred tenka koji je postavljen ispred Spomen doma, zajedno sa bistom Blage Zadre.
Treće mjesto koje smo posjetili bilo je Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata, koje je jedno od najljepše uređenih u Hrvatskoj, ali ujedno i najveća masovna grobnica u Europi nakon II. Svjetskog rata. Danas se na mjestu grobnice nalazi 938 bijelih križeva koji predstavlja svaku od ekshumiranih žrtava.
Identični sivi mramorni grobovi predstavljaju Aleju hrvatskih branitelja. Simbolično, grobovi Blage i Roberta Zadre te Marka Babića ističu se ispred ostalih, baš kao što je to bilo davne 1991. , okrenuti prema brončanom spomen obilježju unutar kojega gori vječni plamen kao trajna uspomena na sve žrtve Vukovara.
Nakon Memorijalnog groblja uputili smo se prema Spomen Domu Ovčara, bivšem hangaru, mjestu gdje je svoje posljednje sate života provelo oko dvjesto šezdest ranjenika i članova medicinskog osoblja iz vukovarske bolnice. Autobusima smo se vozili putem kojim su oni odvedeni na Ovčaru. Tamo smo se pomolili ispred spomen ploče na mjestu stradanja žrtava.
Naš obilazak je završavao ponovnim povratkom u sami grad Vukovar. Prije posjeta Križu na ušću Vuke u Dunav zastali smo ispred vodotornja, najprepoznatljivijeg simbola stradanja u Vukovaru. Tijekom srpske agresije naneseno mu je više od šest stotina oštećenja, ali se odbio srušiti i dan danas stoji kao trajni podsjetnik na patnje koje je Vukovar proživio.
Bijeli križ koji je sagrađen pretežito od bračkog kamena i djelo je kipara Šime Vidulina, nosi na sebi glagoljicom ispisane riječi „ Navik on živi ki zgine pošteno.“
Imali smo priliku prošetati mostom „ Jean-Michel Nicolier“, nazvanom po Francuzu koji se hrabro borio na strani hrvatskog naroda te položio život na Ovčari.
Zadnja točka našega posjeta Vukovaru bio je veličanstveni dvorac Eltz, u kojemu je smješten i Gradski muzej Vukovar. Gradnja dvorca započela je davne 1749. godine, a konačan izgleda dobio je početkom 20. stoljeća.
Preostalo vrijeme iskoristili smo za šetnju gradom i ručak, nakon čega smo se oprostili sa Vukovarom i krenuli natrag u Hercegovinu.
Izlet u Vukovar je bio poučan za sve nas i podsjetio nas je da žrtve Vukovara nikada ne smiju biti zaboravljene. Ne samo na obiljetnicu stradanja, nego cijele godine.
„A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi.“ Autor:Siniša Glavašević

Tekst: Elena Prusina, III.3