Srednja Škola dr. fra Slavka Barbarića, Čitluk
Uzoran učenik III.3 odjela gimnazije, uspješan športaš, pravi primjer mladima. Sve svoje školske obveze obavlja na vrijeme, profesori za njega imaju samo riječi hvale, a istovremeno niže športske uspjehe i gradi vrhunsku karijeru. Svojim trudom nadahnjuje, a talentom oduševljava – to je Ivan Gagro.
Bok, Ivane! Na početku razgovora reci nam je li atletika oduvijek bila nešto čime si se htio baviti?
Mogu vam reci da sam već dosta rano počeo razmišljati o atletici kao svom životnom opredjeljenju. Obitelj mi je bila velika potpora, a posebno moj otac koji me je poticao da što više skočim i budem bolji od drugih. Bila je to neizmjerna očeva ljubav prema atletici, dolazio je po mene svaki dan u vrtić i vozio me na trening u Ljubuški. Od mojih najranijih početaka uvidio sam da je to nešto posebno, da je to za mene. Moj najveći san, još kao djetetu, je biti svjetski ili olimpijski pobjednik. Bez obzira što je sve na početku bila samo igra, atletika mi se svidjela kao šport jer je pojedinačan i tu si sam svoj majstor.
Kako je sve započelo?
Dakle, još prije 11 godina trebalo se održati natjecanje u Sinju i svi atletičari iz tadašnjega kluba HAK Ljubuški su bili pozvani, uključujući i moju sestru. Bilo je još mjesta u autobusu pa se i moj otac odlučio na putovanje. Dan prije polaska saznao je da se održava utrka na 100m za predškolce i poveo me. Sutradan sam bio uspješan i nakon tog natjecanja počeo sam redovito trenirati, i evo me danas.
Redovito slušamo o tvojim uspjesima na raznim natjecanjima. Atletski juniorski prvak Balkana, Državni prvak Hrvatske za mlađe seniore samo su neke od medalja u nizu?
S obzirom da sam rano počeo trenirati, uspjesi i odličja su se samo nizali te ih danas brojim preko 300. Dosada sam u dresu hrvatske reprezentacije nastupao na brojnim velikim natjecanjima poput Europskog festivala mladih prošle godine, gdje baš nisam imao sreće, zatim Alpe Jadran gdje sam bio drugi te Balkansko prvenstvo na kojem je nastupilo 11 država i tu sam uzeo titulu, što je dosad moj najveći uspjeh.
Imaš li neku posebno dragu medalju?
Najdraža medalja mi je sa Prvenstva Hrvatske za mlađe juniore. Sve se činilo jako loše do predzadnjeg i zadnjeg pokušaja kad sam uspio dignuti publiku na noge. Njihova odlična podrška me jako motivirala i nema sumnje da je pomogla srušiti moj osobni rekord koji trenutno iznosi 7,55m. To je ujedno i drugi rezultat u Europi i top 8 na svjetskoj listi, a taj će dan sigurno biti zapamćen u ovoj godini.
Kako je šport utjecao na tvoj život?
Jako pozitivno. Atletiku živim 24 sata dnevno i moram paziti na sve. Zanemario bih sva odricanja i naporne treninge jer mi je sve to postalo normalno. Najvažnije od svega je da uživam u tome što radim. Osim što živim zdravim životom, stekao sam jako puno prijatelja, iskustava, išao na brojna putovanja i kojekakve pripreme i vidio dosta toga.
Velika je konkurencija u športskom svijetu. U kakvim si odnosima s drugim športašima koje susrećeš?
To ovisi od razine natjecanja, recimo na velikim natjecanjima postoji komunikacija prije i poslije natjecanja, ali tijekom natjecanja svi se koncentriraju i pokušavaju svim silama biti što bolji, a među njima se uvijek pojavi netko novi i nikada ne znaš što očekivati.
Uz velika natjecanja sigurno dolazi i veliki pritisak. Kako se nosiš s tremom?
Za mene trema ne postoji. Samo zamolim publiku za podršku da budem motiviran, onda sve prestaje i samo je bitan skok, zaletim se i skočim najbolje što mogu. Najvažnije mi je da u tom trenutku dam sve od sebe.
Tko ti je uzor u športu?
Uzor mi je kubanski skakač u dalj Ivan Pedroso.
Kakve planove imaš za budućnost i imaš li neki veliki cilj koji namjeravaš postići jednog dana?
Nadam se Olimpijskim igrama jer je to san svakoga športaša. No, ne opterećujem se time previše, još sam mlad i treba samo trenirati i izbjegavati ozljede. Ipak, dug je to put, tek dolazim u kategoriju juniora i treba proći kroz sve iduće godine.
Na kraju intervjua, zahvaljujemo ti i želimo puno uspjeha u daljnjoj karijeri.
Drago mi je što mogu podijeliti s vama svoje iskustvo, hvala vam.
Monika Marinčić i Anamaria Pranjić, III.3