Fra. Slavko Barbarić

Fra Slavko Barbarić rođen je 11. ožujka 1946. u obitelji Marka i Luce r. Stojić u Dragićini (župa Čerin). Osmogodišnju školu pohađao je u Čerinu, a gimnaziju u Dubrovniku. U franjevački red je stupio na Humcu, 14. srpnja 1965. Svečane zavjete je položio 17. rujna 1971. Za svećenika je zaređen 19. prosinca 1971. Studirao je Sarajevu, Grazu i Freiburgu. Studij je završio u Grazu (Austrija), postigavši magistrat. Nakon pet godina pastoralnog djelovanja u Hercegovačkoj provinciji, u župi Čapljina, 1978. je otišao na daljnje studije u Freiburg gdje je 1982. godine postigao doktorat iz područja religiozne pedagogije i titulu doktora znanosti. Kao svećenik-franjevac djelovao je u Čapljini od 1973. do 1978. Od proljeća 1982. do rujna 1984. djelovao je u Mostaru kao vjeroučitelj za studente, vodio molitvene seminare kod časnih sestara u Bijelom Polju kod Mostara. Zbog plodonosnoga rada s mladima i zbog molitvenih tečajeva koje su studenti izvanredno prihvatili, ondašnja komunistička vlast započela je progoniti fra Slavka. U tim teškim trenucima uzoriti kardinal Franjo Kuharić zaštitio je fra Slavka Barbarića u njegovu djelovanju.

Zbog poznavanja glavnih europskih jezika, i pored obveza u župama u kojima je djelovao, fra Slavko je s hodočasnicima u Međugorju radio neumorno zapravo već od svoga povratka sa studija 1982. godine. U Međugorje je službeno premješten 1983. Na zahtjev biskupa Žanića, 1985. premješten je u župu Blagaj, a 1988. na Humac gdje je obnašao mjesto kapelana i pomoćnog učitelja novaka.

Početkom rata u Bosni i Hercegovini, kad su svi stariji fratri otišli u Tučepe kao prognanici, na usmeno odobrenje + fra Drage Tolja, ondašnjeg provincijala, fra Slavko je ostao u Međugorju.

Od početka njegova djelovanja u Međugorju bavio se spisateljskim radom pišući knjige duhovnog sadržaja. Knjige su mu prevedene na dvadesetak jezika i tiskane u preko 20 milijuna primjeraka diljem svijeta.

Uz spisateljski rad, neumorno je govorio hodočasnicima, vodio euharistijska klanjanja, molitve pred križem, molitvu krunice na Podbrdu i pobožnost Križnog puta na Križevcu. Vodio je posebne godišnje susrete za svećenike i mlade, a u provincijskoj kući „Domus pacis“ vodio je seminare posta i molitve. Utemeljio je i vodio ustanovu za odgoj i skrb „Majčino selo“ za ratnu siročad, djecu razorenih obitelji, djevojaka-majki, te starih i nezbrinutih osoba i bolesne djece.

Radio je s ovisnicima u zajednici „Cenacolo“ u njihovoj kući u Međugorju „Campo della vita.“ Sve prihode dobročinitelja sa svih strana svijeta usmjeravao je i u dva fonda: „Fond djeci branitelja poginulih u Domovinskom ratu“ i „Fond prijatelji talenata“.

Svijetom je prošao šireći Gospinu poruku iz Međugorja, poruku mira i nesebične ljubavi. Krasile su ga mnogobrojne vrline i odlike: poznavanje jezika, lakoća komuniciranja s ljudima, naobrazba, jednostavnost, briga i skrb za ljude u potrebi, nepresušna energija i marljivost, a iznad svega pobožnost, poniznost i ljubav. Mnogo je molio i postio, a Gospu je ljubio djetinjom ljubavlju.

Fra Slavko Barbarić umro je 24. studenog 2000. u 15:30. Nakon završetka pobožnosti Križnog puta koji je svakog petka obično predvodio na Križevcu, osjetio je bolove. Sjeo je na kamen, ubrzo legao na zemlju, izgubio svijest i dušu predao Gospodinu.

Pokop je obavljen 26. studenog. Sprovodnu sv. Misu, uz koncelebraciju oko 150 svećenika i u nazočnosti oko 10.000 vjernika, predvodio je msgr. Ratko Perić, biskup mostarsku-duvanjski i trajni upravitelj trebinjsko-mrkanski. Fra Slavko je pokopan na mjesnom groblju Kovačica.

„…Radujem se s vama i želim vam reći da se vaš brat Slavko rodio u nebo i da zagovara za vas.“ (Gospina poruka 25. studenog 2000.)

Naša škola s ponosom nosi ime ovoga velikoga čovjeka i uzornoga franjevca.

Tekst: Elena Prusina, III.3