Srednja Škola dr. fra Slavka Barbarića, Čitluk
Vicepostulatura postupka mučeništva “Leo Petrović i 65 subraće” objavila je nagradni natječaj na temu pobijenih hercegovačkih franjevaca u Drugom svjetskom ratu i poraću. U kategoriji literarnog uratka, učenica naše škole Dora Pinjuh osvojila je drugu nagradu. Čestitamo Dori i njezinoj mentorici prof. Ilijani Sušac.
A Neretva i dalje teče…
Ima događaja čije značenje i domet ne shvatimo odmah, nego tek naknadno, nakon određenog vremenskog odmaka, kad njihove trajne i neizbježne posljedice dodirnu nutrinu našeg bića. Kristova strahovita patnja i smrt na križu,nesumnjivo je događaj koji je trajno i nenadmašno obilježio povijest čovječanstva. Ovdje se prvi put pokazala dubina i doseg istinske ljubavi. Ljubavi koja nikada neće biti nadmašena. Ali ta bi ljubav bila neshvaćena kad ju čovjek ne bi pustio u svoj život. Ostala bi negdje vani, izvan mene, nas. I kao takva ona bi postala nešto što se tiče drugoga, a istovremeno može biti ismijana, prezrena i proglašena čistom ludošću.
Vjerujem da su te hladne veljače pustili, u potpunosti do kraja, u svoja srca upravo ovu i ovakvu ljubav, Kristova braća(sada) hercegovački fratri, njih 66, sudarivši se sa moći zla i upravo na taj način Kristovom ljubavi pobijedili zlo koje se urušilo od nemoći.
Vrijeme ide,teku godine,mnoga ljeta prohujaše…….. Godina 1945. Neke su vojske dolazile, neke odlazile. Trebali su to biti samo njihovi poslovi,ali nisu.
Civili i crkvene osobe u sve su silom uvučeni. Glave su padale kao kapi rose koje stresa vjetar sa grana. Razlijegala se pjesma o antifašizmu, partizanima, koji se bore protiv Boga, o partiji.
Postajalo je hladnije nego što je to i Neretva mogla zamisliti bježeći užasnuta prema moru. Mučeništvo poče postajati raspoznajni znak svake kuće u Hercegovini. Nestajali su očevi, majke, djeca, djedovi i bake, nitko nije pošteđen.
Ali zmaj zvani komunizam ponovno je ustao na Krista, njegove svećenike franjevce baš kao što je Juda uradio poljubivši Isusa, a Pilat pokazao prstom:
„Evo,čovjeka!“ Ta su Kristova braća vlastitom krvlju posvjedočila svoju ljubav prema Bogu, franjevačkom redu i svom narodu. Mučeništvo, koga se čovjek modernog doba užasava i spomenuti, je crvena nit koja se provlači kroz franjevačku povijest našeg naroda. Ono je postalo zaštitni znak naše prošlosti.
Kao što je Krist pobijedio smrt na križu,tako su pobijeni fratri u svojoj mučeničkoj smrti porazili smrt,mrak je u njihovu plamenu raspršen,a mržnja u njihovoj ljubavi ugašena, nasilje razoružano, a u pepelu njihovih kostiju spaljena je jedna bezbožna ideologija. Nikad, pa ni u najtežim vremenima,u našem narodu nije nedostajalo Kristovih svjedoka koji su za istinu i vjeru bili spremni položiti i vlastiti život.
Živimo u vremenu drugačije torture nad nama i onima koji slijede Krista. Hoće li nam pobijeni franjevci biti uzor Kristove ljubavi i žrtve za palog čovjeka, ili samo puko „naklapanje“ svake godine u veljači. Iz mog sela Međugorja su trojica fratara,pa ponekad pomislim možda je njihovom zaslugom Nebo progovorilo modernom čovjeku, baš ondje u Međugorju! Ne znam! Ali znam ono što piše i u Svetom pismu da je krv pravednika sjeme novih kršćana. Dao Bog da tako bude i u ovo naše vrijeme puno proturječja i lažnih ideala,umišljenih veličina….. I nakon 70 godina događaji u Širokom Brijegu, Mostaru i pogubljenim fratrima razbistriše tamu i iziđe istina na vidjelo. A Neretva? Ona i dalje šumi i odlazi dolje prema jugu. Priča o toplini koja će zagrijati naše hladne dane,ponavljajući Kristove riječi: „Zaista! Zaista, kažem Vam nema veće ljubavi negoli položiti život svoj za prijatelje svoje!“
Jesmo li spremni, kroz maglu i zaglušujuću buku ovog svijeta, otvoriti oči i uši srdaca te neustrašivo prenositi istinu generacijama koje dolaze! Neka svatko od nas da odgovor Bogu i sebi.
Dora Pinjuh II.2
