Srednja Škola dr. fra Slavka Barbarića, Čitluk
Kažu da je svako putovanje priča za sebe, ali naša ekskurzija imala je toliko poglavlja da bi joj dobro došlo još nekoliko nastavaka. Sve je počelo u subotu, 12. rujna, kada smo se, puni uzbuđenja, torbi i vjerojatno malo previše stvari koje nam ”sigurno trebaju”, okupili i krenuli prema Grčkoj.
Na ekskurziju su krenuli učenici IV.1, IV.2, IV.3, IV.4, IV.5, IV.6 i III.9 razreda, u pratnji profesora Željka Solde, Tomislava Džide, Mirjane Paponje, Pere Dujmovića, Ivane Pehar, Reale Šakote i Suzane Vasilj, a s nama je putovala i ravnateljica Adela Škutor. Već je u autobusu bilo jasno da nas čeka nekoliko zanimljivih dana, smijeha, razgovora, premalo sna i onog čuvenog pitanja: ”Koliko još imamo?”
Prvo odredište bila je Paralija, gdje smo nakon dugog putovanja napokon ugledali more. Umor je, barem nakratko, pao u drugi plan. Dočekali su nas sunce, more, plaža i ono posebno raspoloženje koje se pojavi kada shvatiš da si napokon na ekskurziji i da nema više povratka. Dane u Paralijiispunili smo kupanjem, šetnjama, druženjem i istraživanjem grčke hrane. Gyros je, očekivano, pronašao svoje mjesto u rukama gotovo svakog učenika. Naravno, nakon nekoliko dana ekskurzije već smo imali svoje male rituale, omiljena mjesta i ono ”ajmo još samo jednom” koje se nekako uvijek pretvori u još nekoliko sati druženja.
A onda su dolazile večeri.
Ako su dani bili rezervirani za more, razgledavanje i šetnju, noći su bile vrijeme za glazbu, ples, izlaske i druženje. Umor je očito bio nešto što smo ostavili u autobusu jer se navečer nekako uvijek pronalazila dodatna energija. ”Božje davanje”, rekli bismo.
Razgledavali smo i predivni Solun, Grcima poznatiji kao Thessaloniki. Naš vodič Panos dao je posebnu čar tom gradu.
Nakon Paralije čekala nas je Atena, grad koji je svojim znamenitostima pokazao potpuno drugu stranu Grčke. Poseban trenutak bio je posjet Akropoli. Ono što smo dosad gledali na fotografijama, učili iz knjiga i zamišljali kroz nastavu povijesti odjednom se našlo pred nama. Pogled na Partenon i cijelu Atenu bio je jedan od onih trenutaka kada se čovjek na trenutak zaustavi i shvati koliko je toga stalo u jedno mjesto.
Nakon povijesne Atene put nas je odveo prema Ohridu koji nas je dočekao sa svojim prekrasnim jezerom, starom gradskom jezgrom i nešto mirnijom atmosferom. Nakon svih događanja u Grčkoj, bilo je lijepo malo usporiti, prošetati i upiti prizore koji izgledaju kao da su stvoreni za fotografiranje.
Posljednje odredište bila je Tirana, glavni grad Albanije. Time smo u nekoliko dana prošli kroz više država, upoznali različite kulture, vidjeli brojne znamenitosti i, što je možda najvažnije, sve to doživjeli zajedno.
A onda je došao i dan povratka.
U subotu 19. rujna, odnosno u ranim jutarnjim satima nakon još jedne noći provedene u autobusu, vratili smo se kući. Iako smo jedva čekali svoj krevet, tuš i malo normalnog sna, nekako je svima bilo žao što je gotovo. Autobus je odjednom postao tiši nego na početku putovanja. Umjesto pitanja ”Koliko još imamo?”, sada se čulo nešto sasvim drugo: interne šale. Brojne su nastale i vjerujem da će još dugo odjekivati hodnicima naše škole.
Jer kada se sve zbroji, ekskurzija nije bila samo put od jedne destinacije do druge. Nisu je činile samo Paralija, Solun, Atena, Meteori, Ohrid i Tirana. Činili su je ljudi, spontane šale, pjesma u autobusu, zajedničke fotografije, večernji izlasci, izgubljene stvari, pogrešna skretanja, umor, glad, smijeh do suza i sve one sitnice koje se možda ne nalaze u programu putovanja, ali upravo zbog njih putovanje postane posebno.
Hvala profesorima što su se brinuli o nama.
”Ne mogu stić” još će dugo biti odgovor na brojna njihova pitanja, jer od toga ”nema dalje”.
Osobno ću najduže pamtiti najsitnije trenutke. Je li to čudno? Rekla bih da nije. Jer nama maturantima nije potrebno ništa veliko. Želimo druženje, dobru atmosferu i raspoloženje. Umor ćemo zaboraviti, kao i sve ono zbog čega smo ostali razočarani, ali ljudi će ostati još dugo…
Jer na ekskurziju smo krenuli kao učenici iz različitih odjela, a vratili kao jedna mala obitelj.
Tekst: Lucija Lorena Primorac, IV.1
